GUSKOVI, JAJA I KREATIVNA PERA
Postavio Redakcija Presstiž 10 Apr 2015 u 12:05 | Kategorija: Društvo, Poslednje dodato, top | 2 Komentara

Znak dobrodošlice na prilazu Mokrinu nije nešto što se viđa svaki dan. Umesto table koja ukazuje na završetak teritorije Kikinde i početak sela, stoji spomenik jajetu. Smešteno na livadi, tik uz seoski put i prugu kojom je saobraćao nekadašnji transkontinentalni voz Orijent ekspres. Simbolično ofarbano u jarko crvenu boju, uzdignuto na postolju, stražari banatskim selom.

MOKRIN-jaje

Priču i dogodovštine sa njim započinje Dragoljub Bata Badrljica, profesor, osnivač Mokrinskog muzeja i direktor Osnovne škole „Vasa Stajić”. Akcenat je na Bata, jer ovde svi meštani imaju svoj nadimak, kako pristojan tako i nepristojan. Nadimak nema funkciju tepanja već raspoznavanja, jer ako Mokrinčanima kažete puno ime i prezime, možda neće znati o kome je reč, iako se u ovom selu svi znaju. Spomenete li nadimak – nema greške.

,,Pre ovog spomenika, imali smo jaje od gipsa sa metalnim rebrima koje se izlagalo za vreme vaskršnjih praznika. Dvojicu zaduženu za transport jajeta toliko je vino udarilo u glavu da su ga razbili”, priseća se Bata. Da se u Mokrinu nije teško napiti, govori podatak da je nekada ovde bilo više od 1000 jutara vinograda na peskovitom tlu i na potezu zvanom „Gvozdeni vinogradi”, a da vina nikad nije falilo. Vino se pilo ,,na sat“, i na sat naplaćivalo. Prvi sat dva dinara, drugi sat dinar – pa ko može više. Domišljate kafedžije su se dosetile da alapljivom fiferu (mušteriji) daju gumu izvađenu iz vina, kako bi se brzo opio od vinskog mirisa. Samo prvog sata, popilo bi se više nego što se gazdi isplati, a drugog i terećeg dobro podnapiti više su pričali nego pili. Tako da su „birtaši” nalazili svoju računicu. Danas se broj vinograda smanjio, a oni stariji pamte rampoš ili „ludo vino” koje tek počinje da radi i tvrde da se, svako ko ga proba, brzo uveri zašto je ludo.

mokrin-spomenik-jajetu

Spomenik visok nešto preko dva metra sada stoji stabilno i ,,sigurno”. Mokrinski čuvar odoleva svim vremenskim uslovima, dok mu kiše i sneg zagase jarkost do ponovnog farbanja. Na Veliki petak biva osveženo, a postolje sa motivom mosta „Devet grla” za tu priliku oslikava Milena Krstin, slikarka iz Mokrina. Most ispod koga se mimoilaze reke Zlatica i Đukošina, teku suprotnim smerom. Više puta je rušen, datira iz turskog doba, a legenda kaže da je u Zlatici pokopan Atila Bič Božiji, vođa Huna, u zlatnom kovčegu koji još uvek nije pronađen. Može se reći da Mokrin ima još jednog čuvara, ali većina meštana veći značaj pridaje jajetu. Mišljenja o ovoj legendi su podeljena. Neki je osporavaju, dok neki njenu istinitost ne dovode u pitanje. „Franački novac, oko 500 komada, koji je pronađen u ostavi na prostoru Dotoševca, Detoševca, Dudoševca, tj. južno od današnjeg Mokrina, jedini je trag o prisustvu Avara i Sarmata na ovim prostorima”, objašnjava Bata, lično ne verujući u istinitost ove legende.

most-mokrin

- Most iznad Zlatice i Đukošine / foto: www.selouspelo.rs

Mokrin, beli divovi i jaja

Mokrin karakteriše pravilna, ortogonalna ulična mreža karakteristične prizemne gradnje za vojvođanska sela. Kuće su naslonjene jedna na drugu, „ušorene“ – kako se to ovde kaže. Kuće običnih, neretko velikih ljudi. Mokrinskom gostu je teško snaći se, što kod meštana budi zabavu. Velikih dvorišnih kapija, sa olucima u vazduhu da ne podliva pod kuću i fasada jednih nalik na drugu – sve se to stapa u jednu homogenu celinu. Vreme u najvećem banatskom selu teče osetno sporije. Dodatno ga usporavaju i daju težinu izmešani mirisi stoke, živine, sena, kukuruza i šunke koju suše gotovo u svakom dvorištu. I kao da je celo selo satkano od kontrasta, na tankoj niti između brzog i sporog života. Preokupirani poslom, obilaskom mokrinskog šora biciklom ili slobodni da divane preko pendžera i dvorišta, Lale pričaju narodski, šaljivo i bećarski. A onda komšijske priče prelaze okvire dvorišta uoči Gusanijade, Tucanijade i Antićevih dana.

mokrin-guske

Sa prvim Mokrinčanima koji dolaze na ove prostore stigle su i guske, a sa njima i strah od guskovog kljuna koji zna dobro da uštine. „Detetu u banatskom selu, u ravnici, najstrašnija životinja nije konj. Najstrašnija je gusak”, kaže Raša Popov. U Mokrinu je malo gusaka koje su donete sa strane ili ukrštne. Odgaja se domaća guska koju će Udruženje guščara pokušati da registruje kao autohtonu rasu – „mokrinski soj”. Gusak Samuraj vlasnika Milana Terzića Košničara bio je „mešanac”. U sebi je imao gene domaćih i kineskih gusaka.

Njihova imena oduvek su bila zanimljiva. Nastajala su u publici tokom borbe, posle borbe ili u glavama vlasnika. „Postoje i oni koji imaju dara da nekom gusku daju ime. Prvi, a prema mišljenju mnogih i najveći „guščiji kum” jeste Sreda Bajšanski Ledža. Svi se i danas sećaju imena koja je on nadenuo”, priča Živica Terzić, magistar Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu i guščar. Da guske žive bolje nego ljudi tvrde mnogi Mokrinčani. Pun pansion samo je jedna od privilegija.

bitka gusaka mokrin

Praćenje nadmetanja počinje između dva svetska rata. Pokretač  manifestacije dvadesetih godina prošlog veka bio je seoski lekar Bogdan Seđakov. Spontana nadmetanja privlačila su Mokrinčane. ,,Bili su radoznali da saznaju šta će se dogoditi ukoliko nekog dobrog guska sa jednog bunara oteraju do drugog, gde će se nadmetati sa najboljim”, kaže Terzić. Dobar gusak procenjuje se na osnovu izgleda, ali je narav u selekciji presudna. Kao i svaka borba, i ova ima svoja pravila kako bi se dobio pobednik. Prvo i najvažnije jeste da se nadmetanje uvek održava na pola puta između kuća vlasnika guskova. Jedan gusak u svom jatu može imati najviše četiri bele, nikako crne guske. ,,Svi su morali da imaju podjednak broj nadmetanja, a oni koji nemaju poraz odlučili bi u finalu ko je najbolji. Da bi svi bili ravnopravni, a takmičenje maksimalno neutralno i nepristrasno Milan Terzić Košničar je na sastanku izneo predlog takmičenja po kup sistemu, uz obavezno žrebanje iz šešira”, objašnjava Terzić. Predlog je prihvaćen, stoga se zvanična nadmetanja guskova održavaju od 1986. godine. Borba bez podrške je nezamisliva, pa tako i guskovima bez gusaka. Kada dođe do nadmetanja, najdraža guska je i najveći oslonac. ,,Mnogo puta se dešavalo da gusak bude na ivici da odustane, a da mu njegova miljenica ,,šapnuvši” da podstrek da nastavi. Čini se neverovatnim kada se sluša o tome, ali je još neverovatnije videti te momente u guščijem životu”, nastavlja Terzić svoju priču o odnosima koji vladaju među ovim pernatim divovima. Na kraju borbe niko nije apsolutni gubitnik. Gusak odlazi nepovređen, a slomljen ponos i po neko otpalo pero sve je što je izgubio.

Sa završetkom poslednje borbe guskova i proglašenjem novog šampiona za ovu godinu, selo se vraća svojoj rutini do Uskrsa kada počinje Prvenstvo sveta u tucanju vaskršnjim jajima. Epitet sveta proklamovali su Mokrinčani, jer učestvovati mogu svi bez obzira sa kog su kraja sveta. Priprema za prvenstvo i potraga za savršenim jajetom počinje nakon Božića. Jedno po jedno kuca se vrhom o sekutić. Ono koje ima finiji zvuk, poput kucanja u staklo je jače. Prilikom izbora ne ide se samo na sluh, već i na osećaj koji se prenosi preko vilične kosti do ušne školjke. Kad su velike oscilacije, lako je razaznati slabo od jakog. Međutim, kad su dva podjednako jaka, tu nastaju muke, a iskustvo je presudno. Živica Terzić svoju potragu za pobedničkim jajem počinje od januara, pa sve do Vaskrsa. „Svake nedelje idem u jednu inkubatorsku stanicu u Kikindi i prekucam svako jaje, pre nego što ih stave u inkubator. Bude oko 2000 jaja. Ove godine sam išao devet puta, tako da sam prekucao u proseku 17.000 jaja, pa puta 15 godina od kada se bavim ovim poslom, zamislite koja je to cifra”, objašnjava Terzić. Hladna soba, ujednačena temperatura i karton u kome će nekuvana stajati okrenuta vrhom nadole jeste sve što je potrebno. Narodna verovanja govore drugo. Vreme između Male i Velike Gospojine je period u kome jaja koja snesu koke mogu stajati i do 7, pa čak i 8 meseci da se ne pokvare. ,,Koji je pravi razlog, ne znam. Verovatno priroda reguliše da u tom vremenskom periodu jaja sama čuvaju svežinu, a narod kao narod odmah to veže za neku slavu iz kalendara”, nastavlja Živica. Duško Prodanov, dvostruki šampion sveta, odabrana jaja čuva u staroj babinoj kući u kojoj niko ne živi. Takvih kuća u Mokrinu je blizu 400.

Vaskršnja nedelja

Pre početka samog takmičenja, u nedenju, čitavo selo se uveliko priprema. Tokom cele nedelje održava se niz manifestacija, izložbi, predstava i promocija knjiga. Smilja Karać, predsednica Udruženja žena Mokrina koje broji 15 članova, i ove kao i prethodnih 15 godina farba jaja za mesnu zajednicu na tradicionalan način. Jaja umotana u čarape koje pričvršćuju travke za ljusku, farbaju se u velikom tučanom loncu pod kojim gore zapaljeni klipovi kukuruza. Pomoć su joj žene, članice udruženja. Mlađih pomoćnika nema. ,,Njih to ne interesuje”, objašnjava ona sa setom u glasu. Gotova jaja usijana slaninom i krpom odvozi fijaker, a bojazni da bi se koje moglo slomiti nema. Fijakerista koji već petnaest godina prevozi ljude i jaja, ne pravi razliku među svojim putnicima.

Udruzenje zena Mokrina-farbanje jaja

- Foto: Udruženje žena Mokrina farba jaja

Farbanje tolikih jaja traži i zaslužan odmor. U pauzi se služe buće, mekike, lepinje ili krofne – zavisi kako ih ko zove. Jedno im je zajedničko – recept. Testo hlebaste teksture ima svojstvo kulta. Hleb se jede uz sve. On  je svetinja i ne psuje se. Ipak, Lale ne bi bile Lale da i post ne prilagode potrebama svog stomaka. Tako da za Veliki petak ima i onih koji pored hleba jedu i malo ,,posnijeg” mesa.

takmicenje u tucanju jajima mokrin

U nedelju, celo selo i gosti stoje u polukrugu ispred bine na Varoškom trgu nedaleko od Doma kulture. Reči podrške, zvuci pucanja ljuske, uzdasi poraza i radost pobede daju nakratko živost uvek praznom trgu. Koncentracija takmičara je na najvišem nivou, povremeno ometena nesuglasicama ko će udarati. Svako nadmetanje prati budno oko sudije, a pobedničkom jajetu sudi gvozdena sablja austrougarskog oficira, darovana Mokrinskom muzeju, deleći jaje na pola. Pobedničko jaje mora se pojesti, kako pravila nalažu. Jedna polovina ide sudiji, a druga takmičaru. Ako prežive, proglašava se pobednik Svetskog prvenstva u tucanju vaskršnjim jajima. Ako se u Mokrinu može ofarbati na hiljade jaje, što se ne bi moglo ofarbati i nešto drugo? Na ideju da ofarba svog čilaša dolazi Miloš Krišanov 1985. kupivši 150 tuba crne boje. Za fijaker koga vuku četiri vranca, falio mu je jedan. I tako je čilaš preko noći postao četvrta spona u zaprezi za potrebu prevoza uvaženih ličnosti.

takmicenje-jaja-mokrin

Završetkom još jednog takmičenja na svetskom nivou, selo se vraća svojoj rutini. Pada u kolotečinu svakodnevice iznova hvatajući nit između brzog i sporog. Preokupirani poslom, obilaskom mokrinskog šora ili slobodni da divane preko pendžera i dvorišta Lale pričaju narodski, šaljivo i bećarski čekajući da njihove priče pređu okvire dvorišta poslednji put u ovoj godini.

Kreativna pera

Da Mokrin nije poznat samo po guskama i jajima, pokazuju ljudi laki na peru. Vasa Stajić, dr Dušan Popov – Kršin, prof. dr Radovan Popov – Šijak, Raša Popov, Bogdan Ibrajter Tane, Mika Antić i drugi. „Mokrinske novine” koje su izlazile od 1997. do 2005.  za dugogodišnjeg saradnika imale su Milovana Ilića Minimaksa. „Ako ti neko kaže da je iz Mokrina, a nije napisao nijednu knjigu, onda znaj da se lažno predstavlja”, rekao je u jednom trenutku. O najpoznatijem Mokrinčaninu, Miki Antiću, rado govore. Pamte ga kao čoveka iz naroda, neposrednog, sa mnogo ljudskosti i kao tvorca legende o nastanku imena njihovog sela. Legenda kaže da su prvobitni stanovnici zadivljeni rascvetalim lokvanjima na jezerima zamišljali da je to „mokri krin”, pa su iz dve reči izveli ime Mokrin. Stariji se sećaju kako je do kasno sa Ciganima ostajao u kafani, i da im dušu niko nije bolje znao do on sam. „Jedno vreme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se sa njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaža, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. „Iz poštovanja’’, kaže mi basista Steva iz Silbaša. „Žao nam kad plačete. Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas“. „I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma”, piše Mimica kako ga ovde iz milošte zovu u „Garavom sokaku”. Iz duše opijene boemskim životom rađali su se stihovi, a stihovi prelazili u pesme.

kuca mike antica mokrin

- Kuća Mike Antića

Ulica Garavi sokak ne razlikuje se ni po čemu od drugih. Nema ni tablu sa nazivom. Čini se drugačijom i posebnom samo prolazniku koji se seti Antićevog druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina koga su zvali Mile Dileja. Spuštajući se Garavim sokakom pravo do raskrsnice, pa malo desno, pa opet pravo i ponovo desno, naglašavajući hodom prave uglove mokrinskih ulica dolazimo do kuće Mike Antića u kojoj je živeo i proveo detinjstvo. Sad u njoj živi mađarska porodica Hofgesang, a satelitska antena remeti sklad i unosi duh novog vremena. Jedino spomen ploča u centralnom delu sa prednje strane svedoči o njenoj prošlosti.

mika-antic-mokrin

Završetkom Antićevih dana, 26. juna, završavaju se i događaji koji nakratko poljuljaju ravnotežu ovog banatskog sela. Priče se rolaju kao mokrinski sir, a onda listaju od Božića do kraja juna, pa sve u krug. Iako važe za prznice i ljude malo brze na pištolju, ljudskost je ono po čemu su posebni. A onda sve priče Lala, svetska prvenstva i dešavanja staju pod tuš Mokrinskog crtača stripova Spasoja Kulauzova. ,,Da bi napravio dobar strip, moraš poznavati karakter osobe”, kaže Spasoje. Karakter je ono što ima svaki Mokrinčanin.

ZANIMLJIVOSTI

Mokrinski poliglota

Rada Ubavić, inženjer, bio je najveći poliglota Mokrina. Uoči Prvog svetskog rata emigrirao je u Argentinu. Živeo je u Buenos Ajresu, odakle dva puta putuje u Peru sa ekspedicijom koja je tragala za blagom plemena Inka. Govorio je 17 jezika: srpski, nemački, mađarski, engleski, francuski, španski, portugalski, češki, rumunski, ruski, italijanski, grčki, latinski, sanskrit kao i jezike indijanskih plemena u Južnoj Americi; Guarani, Če i Kečua. Gradio je i pruge u Južnoj Americi od 1910.-1920. Novoizgrađene nasipe u Patagoniji su podrivali vetrovi s Južnog pola, sve dok nasip ne zaraste u travu. Kako trava sporo raste, pruge su po dve-tri godine bile u opasnosti. Rade Ubavić se dosetio mokrinske trave ,,zubače”. Za rešenje ovog problema. Pisao je svom bratu Mladenu, u Mokrin, da mu pošalje kolena zubače. Zubača je višegodišnja zeljasta korovska biljka, Cynodon dactulon iz familije Gramina, koja se sa svojim puzavim korenom veoma brzo širi i vezuje zemlju. Sađenjem ove trave, pruga je ubrzo počela sa radom. Danas malo ko zna da je na mestu velikog školskog parka gde je izgrađena sportska hala nekad bila kuća Ubavića.

O Svetskom prvenstvu u tucanju vaskršnjim jajima

Svetsko prvenstvo u tucanju farbanim vaskršnjim jajima u Mokrinu je tradicija koja traje više od jednog veka. Oba Mokrinska svetska prvenstva, Tucanijadu i Gusanijadu , patentirao je seoski lekar Bogdan Seđakov. Nije imao dece, pa je voleo da pruža radost drugoj deci. U čast Bogdna Seđakova, Dragoljub Bata Badrljica i prof. dr Radovan Popov – Šijak su 1991. ozvaničili takmičenje. Tada su uvedena oštra pravila po kojima je dozvoljeno takmičiti se samo kokošijim jajima. Ima i onih koji pokušaju da ,,prošvercuju” drvena, manja guščija ili pačija i veća morčija, sve do ,,zalivenca”. Zalivenac je kokošije jaje koje se kroz mali otvor na vrhu nekada punilo voskom, dok danas ulogu preuzimaju zubarski cement, auto-git ili griz da bi dobila na tvrdoći. Domaćice svake godine ofarbaju više od 150.000 jaja. Udruženje žena iz Mokrina jedne godine ofarbalo je 2000 jaja. To je zabeležio fotograf, Dragoljub Zamurović, čija slika je objavljena u knjizi ,,Srbija” i čuva se u Narodnom muzeju u Beogradu. Godinama unazad Mokrinčani koji žive u inostranstvu organizuju ovakve manifestacije. Svetsko prvenstvo u tucanju farbanim vaskršnjim jajima odomaćilo se u Torontu, Čikagu, Sidneju i Libiji. U ovom takmičenju svake godine učestvuju i takmičari iz inostranstva – Rumunije, Nemačke, Austrije, Švedske, Republike Srpske, Slovenije, Rusije, Crne Gore, Hrvatske, Španije, Brazila, Kine, Češke, Sirije, JAR, i Kuvajta…

Staništa iz ranog bronzanog doba

,,Mokrin je arheološki zanimljiv do te mere da je ovde pronađeno više od 65 nalazišta iz različitih vremena”, objašnjava Dragoljub Bata Badrljica. Na višim terenima i humkama oko sela postojala su ljudska staništa još u doba neolita. Otkiće nekropole s obiljem zdela, pehara, sekira, strela i nakita predstavljalo je naučnu senzaciju, pa je poznati arheolog dr Miodrag Grbić svrstao ovaj kompleks istorije u Mokrinsku kulturu tj. najstariju fazu bronzanog doba. Istraživanjem na ovim prostorima bavili su se Muzej Kikinde, Arheološko društvo Jugoslavije i Smithsonian Institution Washington, SAD. Otkriće 312 grobova  u blizini železničke stanice izazvalo je još veće iznaneđenje. U 105 grobova nađeni su predmati od metala – zlata i bronze. Uglavnom su to lonci i amfore, a među njima i zlatni Mokrinski disk za koji se veruje da prikazuje drevni kalendar. Među pronađenim lobanjama ustanovljeno je da su na 15 vršene uspešne operacije mozga – lobotomije primitivnim istrumentima još pre 4000 godina. Fascinantan je podatak da su operisani preživeli, što potvrđuje prof. dr Srboljub Živanović, sa Medicinskog fakulteta u Londonu, izuzetan poznavalac ove oblasti.

Nadmetanje guskova

Do osamdesetih godina prošlog veka, na pojedinim raskrsnicama u Mokrinu, tekli su arterski bunari na kojima su se skupljale guske iz tog kraja. Uvek se znalo koji je gusak na kom bunaru najbolji. ,,Pojedinci su došli do zaključka da gusak postaje ,, željan dokazivanja” ako ga ne puste nekoliko dana iz dvorišta. Kada sa svojim jatom ode do bunara, nastaju nova zanimljiva nadmetanja”, kaže Živica Terzić. Tako je sve počelo. Zvanična nadmetanja guskova održavaju se od 1986. godine kada je registrovano i Društvo odgajivača gusaka ,,Belo pere”. Prvo Predsedništvo udruženja sačinjavalo je jedanaest članova. Na mesto predsednika postavljen je Dušan Kovačić koji do danas nije smenjen. Prvi svetski šampion nakon 8 minuta i 30 sekundi nadmetanja posato je gusak Đunda vlasnika Dušana Kovačića, dok će gusak Acika u vlasništvu Aleksandra Adamova ostati upamćen kao jedini koji je tri puta za redom bio prvi. Pored takmičarske komisije koja vodi brigu o regularnosti takmičenja, postoji i disciplinska komisija koja je zadužena za disiplinu u udruženju. ,, Niko nema pravo da vređa svog protivnika”, kaže prvi član takmičarskog pravilnika u odeljku za disciplinsku odgovornost.  Takođe se navodi da niko ne može predati meč bez nadmetanja, jer će u suprotnom snositi disciplinsku odgovornost. Predsedništvo društva iznelo je predlog 1993. god. da se uvedu tri lige takmičenja koji je skupština usvojila. Od tada, takmičenje se odvija u tri kategorije:

liga mladih – guskovi stari jednu godinu

liga dvogodih – guskovi stari dve godine

liga seniora – guskovi stari tri i više godina

Na 20. svetskom prvenstvu u nadmetanju guskova 2005. prvi put se pojavljuje voditelj, Raša Popov, koji sa razglasa najavljuje učesnike finalnih nadmetanja, a u pauzi priča guščarske anegdote.

U Mokrinu je prošlog veka bilo na hiljade gusaka. Postojali su i ,,guščarski pastiri” koji su čuvali guske po pašnjacima van sela. ,,Kada bismo danas spojili sve guske u Mokrinu, ne bismo formirala ni jedno veliko jato”, priča Terzić.

AUTOR I FOTO: Marija Sivački

Prikazano: 5 Komentara
Napišite svoje mišljenje...
  1. Sanja Sladic says:

    Prava vojvodjanska prica! Smesta nas u srce Mokrina i govori o mestu koje i pored trenda nestajanja danasnjeg sela uspeva da opstane ocuvavsi svoju tradiciju ali i promovisuci je na moderan nacin. Svojom osobenoscu siri duh ravnice i van njenih granica. Topla prica koja nas mami da ga posetimo-i osetimo duh tradicije ogrnut modernim ruhom.

  2. Kad procitas jedan ovakav tekst, prosto pozelis da se istog trenutka nadjes u mestu desavanja. Inspirativno, slikovito, mastovito. Posetio sam Mokrin, prosle jeseni i moram da priznam da mnogo lepse izgleda ovako predstavljen.Sve pohvale autoru.

  3. Ana Ana says:

    Odlicna prica! Prosto privlaci coveka da poseti sarenoliko selo i upusti se u zabavnu avanturu. Pohvale autoru!

  4. Vanja says:

    Prelepo napisana prica od jednog veoma talentovanog autora.

  5. Тана says:

    Свако српско село или мање место скрива богату и далеку прошлост. Права је штета што овакве теме нису наша свакодневица, јер су много вредније од испирања уста трачевима полусвета. Једва чекам нову причу о неком другом древном српском локалитету.

Postavite komentar

XHTML: Možete koristiti ove tagove: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>