Najveća nagrada za jednog čoveka nema materijalni oblik. Ona nije niti zlatni pehar, niti novac. Ona je trag u čovečanstvu koji ne nestaje kad nastupi smrt. Trag, koji mnogi istražuju sa nestrpljenjem, koji svaki put otkriva nešto novo. Trag, koji je neizbrisiv, koji sa svakom generacijom koja ga istražuje postaje još čvršći, uočljiviji, trag koji se pretvara u temelj. Jedan takav temelj u srpskoj, ali i jugoslovenskoj, a zašto ne i svetskoj kniževnosti postavio je upravo Mehmed Meša Selimović.

Tog 26. aprila 1910. godine u Tuzli rođen je jedan od najvećih talenata jugoslovenske književnosti. Svi smo naučili da govorimo, ali on je jedan od onih koji su govorili zanimljivije. Svi smo naučili da pišemo, ali nismo svi pesnici i pisci. On je jedan od retkih koji je od reči stvarao umetnička dela.

Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;

Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi;

Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;

Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.

                                                        (Iz Kur-ana)

Ovim rečima Meša započinje svoje najpoznatije delo, Derviš i smrt.

Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od

koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom

nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila

na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova

ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da

nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo

koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo sto uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam

da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja što mi predstoji, zbog suðenja koje

otpočinjem, a sve sam ja na tom suðenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko

mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je

uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu

se meðu sobom.

„Derviš i smrt“ je roman o liku, dervišu Ahmedu Nurudinu. Ništa ovde nije slučajno odabrano. Derviš je duhovni vođa koji se odrekao ovozemaljskog života jer je pronašao istinu u Bogu kojem služi. Smrt je ispit na kom se lome i preispituju sva duhovna uporišta jednog vernika. Ahmed na arapskom znači „stalno zahvalan Bogu“, a Nurudin „svetlo vere“. Ovo je roman o borbi između čoveka kakav jeste, i čoveka kakav bi trebalo biti. Priča o veri, ljubavi, osveti, mržnji, vlasti i unutrašnjoj borbi čoveka sa svojom savešću, razapetog između zakona koje nameće društvo, sa jedne strane, i zakona koje nameće viša sila, sa druge strane. Razapet između društva i Boga, Ahmed traga za sopstvenim identitetom. I boreći se za pravdu i život svog brata i sam strada, podnoseći teškoće koje su posledica njegovih odluka.

Podsticaj za ovaj roman našao je u sopstvenom životu, kada su mu 1944. godine partizani streljali najstarijeg brata Seftiju, koji je takođe bio partizan. Zbog društveno-političkih okolnosti, Meša ovaj biografski događaj u romanu pomera u 18. vek i tursko vreme, a preispitavanja o političkoj ideologiji prebacuje na preispitivanje o veri.

Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće;

Govorio sam: Na dan moje smrti, kad bude nošen moj tabut, ne misli da ću osjećati bol za

ovim svijetom. Ne plači i ne govori: šteta, šteta. Kada se mlijeko pokvari, veća je šteta. Kad

vidiš da me polože u grob, ja neću nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zaðu? Tebi se čini

smrt, a to je raðanje. Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne

kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?

Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stajali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne poznajemo se, ne razumijemo se više;

Možda nije lako živjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, biće još gore;

Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više;

Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao, a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha nego zbog grijeha.

- Onda da živimo u grijehu?

- Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjerje i duhovne bogalje.

U sledećem Mešinom romanu Tvrđava pojavljuje se Ahmet Šabo (Ahmet – „veoma hvaljeni“). Skromni čovek koji po povratku iz rata shvata da je ostao bez porodice. Njegov oslonac postaje Tijana, mlada žena srpskog porekla. Opisi njihovog života mogli bi da se svrstaju u najlepše ljubavne spise svetske književnosti.

A opet sam bio srećan: nećemo biti bogati u novcu, ali ćemo biti najbogatiji u ljubavi; ne bojim se života ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti; bio sam sam, sad imam svoj svijet, kao da sam osvojio svoju planetu; spriječiću svakoga ko htjedne da prodre u naše carstvo, da ne bi ugrozio naš mir;

U jesen sam joj predložio da se vjenčamo. Iskreno sam to želio, nisam mogao zamisliti da će biti nekako drukčije, ali sam pošteno rekao da sam rđava prilika, nemam ništa niti ima izgleda da ću ikad imati, i ne dobija mnogo udajom za mene. Možda nije ni pravo što joj to nudim, ali mi ljubav daje pravo da budem nepravedan. Voljeću je, i nećemo imati ništa, je li joj to dovoljno?

Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konačnost;

-          Kako si lijepa kad se probudiš!

– I nikad više? Samo kad se probudim? 

- I nikad više. Samo kad se probudiš. Hoću da te naljutim, zar ne vidiš?

– Nećeš uspjeti!

 – Onda ću reći istinu, za inat. Lijepa si uvijek, i uvijek to znam, ali neću da kažem. Sad moram, osjećam to svakim damarom.

-  I šta još osjećaš?

– Hoću da te mirišem, kao cvijet. Hoću da napunim oči tvojom slikom, da ništa više u njih ne stane!

- Meša Selimović i Ivo Andrić sa suprugama

Pored ova dva najpoznatija romana, Meša je napisao i Uvrijeđeni čovjek (1947), Prva četa (1950), Tuđa zemlja (1957), Noć i jutra (filmski scenario 1958), Tišine (1961), Magla i mjesečina (1965), Eseji i ogledi (1966), Za i protiv Vuka (1967), Ostrvo (1974), Krug (1983).

Tema svakog Mešinog romana jeste unutrašnja borba čovekova i borba sa sudbinom koja uvek udara tamo gde najviše boli. Dok čitavog života traga za savršenstvom, čovek najteže bitke bije protiv tamnih strana svog bića – straha, sklonosti ka izdaji, nemoralu.

Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko čovjek sam sebi.

Gdje će se zatvoriti taj krug u kome se strast hrani, a ne troši ?

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.

Ja, crv, sitan i nevažan, šta sam mogao učiniti njima, slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti?

Ja sam pesnica koja je udarila u zid.

Ja sam udarac koji boli onoga koji udara.

Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.

Mešu su svojatali. A nisu razumeli jednu važnu stvar – Meša nije pisao za vernike ove ili one vere, za pripadnike ove ili one nacije. Meša je pisao svakom poštenom i skromnom čoveku. I jedino su takvi i mogli da ga razumeju. Njegovi romani su ogledalo malim ljudima, razapetim između normi i želja. Ogledalo, u kome se vidimo ogoljeni, sa mukom koju nam donose životne bitke iz kojih nekada izlazimo kao pobednici, nekada kao gubitnici. Ali uvek kao borci, koji do poslednjeg daha brane svoja uporišta. Kada pokleknemo, kao glavni junaci Mešinih romana, podići će nas ljubav i vera – u Boga, sudbinu ili dobre ljude, kojih ima više, samo se oni zli jače čuju. Život ne štedi nikoga. I ne bi bilo loše da ponekad odmorimo od predrasuda koje „lepimo“ jedni drugima kao etikete. Od svih opredeljenja koje čovek može da ima, verskih, nacionalnih i ostalih, najlepše opredeljenje je biti čovek. Dobar čovek. I činiti dobro. Jer čovek nije ono što misli, već ono što čini.